Wall Street prosvjed u Hrvatskoj: Može li se gunđanje… - BANKE

KOLUMNA – Vjerujem da nas je sve sablaznio slučaj dvanaestogodišnje djevojčice koju kolege u razredu šikaniraju zbog lošeg imovinskog stanja. Dijete nema najnoviji mobitel, nema traperice i imućnu tetu u Njemačkoj. Roditelji su joj obični radnici s malim primanjima, no ponosni i nastoje učiniti što je najbolje za dijete. Djevojčica je toliko zlostavljana da želi promijeniti školu. Žalosna je činjenica da smo ovakvu zlostavljačku djecu sami odgojili lifrajući im skupe stvari da se ne bi vidjela stvarna situacija u kući. Činjenica je da živimo na dug i da bi nam uskoro svima moglo biti i lošije nego toj zlostavljanoj djevojčici. Glumimo face, dižemo kredite za skupa vozila, odjeću, cipele, stanove koje nikada nećemo otplatiti. Djeca ne razumiju u kakvom okružju žive. Vrijeme je teško, a mi ih odgajamo u tom smjeru da imaju sve. Svaki novi gadget moraju imati. Moraju biti najbolji. Stvorili smo prinčeve i princeze na staklenim nogama. Prije tridesetak godina kad sam krenuo u osnovnu školu, nije bilo podjele na bogate i siromašne. Svi smo morali nositi iste kute, iste papuče i imali iste knjige. Dijelili smo međusobno sendviče, posuđivali od džeparca onima koji su imali manje, igrali nogomet i nitko nije pitao živiš li u kući, stanu ili šatoru. Nije bila sramota biti siromašan, kao što i nije bilo od općedruštvene važnosti jesi li bogat. Trideset godina kasnije djeca se šikaniraju po materijalnoj osnovi. Još žalosnije je to da su većinom ta djeca djece iz ”egalit